Porez

Iz tog razloga, stručnjaci su upozoravali da ne bi trebalo ukidati stopu od 40% jer osim učinka na povećanje nejednakosti unutar sustava, takva mjera će imati negativne učinke na fiskalno izravnanje i financiranje lokalnih jedinica vlasti (Hrvoje Šimović, Milan Deskar-Škrbić: Učinak promjena poreznih stopa na porezno opterećenje rada u Hrvatskoj). Najavljena porezna reforma (koja treba stupiti na snagu od 2017.g.) počiva na nekoliko premisa od kojih su neke, po nalazima našeg istraživanja, neutemeljene i vrlo često predstavljaju „spinove“ različitih interesnih skupina. Kao prvo, postoji rašireno mišljenje da Hrvatska ima jedno od najvećih poreznih opterećenja rada. Kada pogledamo RH u odnosu na EU po poreznom opterećenju možemo zaključiti slijedeće: prema podacima DG Customs-a i Eurostata za 2012.g. po  ukupnom implicitnom oporezivanju rada Hrvatska je na 22 mjestu od 28 EU zemalja mjereći od najnižeg prema najvišem (najniže opterećenje rada je na Malti i u Bugarskoj, a najviše u Belgiji, Austriji i Finskoj), te smo značajno ispod prosjeka EU.

Nadalje, jedna od pretpostavki na kojima se temelji porezna reforma jest da je stopa poreza na dobit previsoka i čini nas nekonkurentnima. Ponovno kada gledamo prosjek EU I ostale zemlje članice, Hrvatska se nalazi u donjoj polovici zemalja po visini oporezivanja dobiti:

Uz to, podaci FINA-e pokazuju iznimno visoku koncentraciju dobiti. Tako za 2012.g. oni pokazuju da 10 tvrtki sa najvećom dobiti imaju udio od gotovo 20% u ukupnoj ostvarenoj dobiti, a podaci Poslovne Hrvatske za 2015. godinu pokazuju da samo 3,39 % tvrtki ima dobit veću od 1 milijun kuna (Poslovna Hrvatska, Smartvision).

S druge strane, regresivni porez, poput PDV-a, koji jednako pogađa najsiromašnije slojeve kao i one bogate (a njegov učinak na siromašnije slojeve stanovništva je izraženiji jer oni sav dohodak troše i nemaju mogućnost štednje, pa im 25% dohotka uglavnom odlazi na PDV ) je među dva najviša u EU. Višu stopu ima samo Mađarska, dok je u pogledu proračunske ovisnosti o PDV-u Hrvatska na vrhu EU. Osim što ovakva ovisnost o potrošnji, odnosno PDV-u, utječe na mogućnost njegovog smanjenja i čini proračun iznimno osjetljivim na potrošačke krize, njegova visoka stopa (a posebno u kontekstu najave povećanja stope za dječju hranu i kruh) izravno utječe na činjenicu da 6 decila stanovništva troši više nego što zarađuje, samo jedan decil troši onoliko koliko zarađuje, a tri decila troše manje nego zarađuju, odnosno štede.

Stavimo li to u kontekst najavljene porezne reforme kojom će se ukinuti stopa oporezivanja dohotka od 12 %, a stopa od 25% proširiti na sva primanja do 17,5 tisuća kuna, ukinuti stopa od 40% za one s najvišim primanjima te uvesti stopa od 36%, vidimo da će zapravo od najavljene porezne reforme zapravo profitirati ona zadnja tri decila stanovništva koja već i sada zarađuju više nego što troše. Time će se dodatno stimulirati štednja umjesto potrošnje. Cilj porezne politike trebao bi biti povećanje postotka stanovništva koji zarađuje onoliko koliko mjesečno troši te time stimulirati potrošnju o kojoj su proračunski prihodi uvelike ovisni. Dodatno, to bi pridonijelo i dohodovnoj jednakosti.

Iako, svjesni smo kako se porezno ne može rasteretiti one koji već primaju plaću koja je manja od poreznog odbitka koji će od 2017. godine iznositi 3800 kuna za sve obveznike, bilo je moguće predložiti dodatne mjere koje bi olakšale poziciju građana koji mjesečno zarađuju manje nego što su im mjesečni rashodi. Neke od takvih mjera bi mogle biti, primjerice, povećanja iznosa i prava na dječji doplatak (čime bi se doprinijelo i horizontalnoj politici demografske obnove) ili uvođenje prava povrata poreza u određenom postotku za sve one čija su primanja manja od ukupnog poreznog odbitka.